ponedjeljak, 13. listopada 2008.

Redovi u Katoličkoj crkvi

Redovi kao savršenije življenje kršćanstva

Pojava redovništva djelo je Duha Svetoga, koji Crkvu uvijek iznova vraća njezinim izvorima. Na izvorima se pak susrećemo s činjenicom da su učenici Isusovi apostolii neki drugi ostavljali sve i slijedili Isusa učitelja i propovjednika Nakon njegove smrti stvorili su jezgru autentičnog kršćanskog zajedništva s idealnim svjedočanstvom da su 'jedne misli i jednoga srca'. Tako su i mnogi ljudi kroz povijest nastojali živjeti u Pismima posvjedočeni uzor: ostaviti svijet i sve njegove čari te nasljedovati Krista siromašnog, tj. nevezanog za ovozemaljska dobra, poslušnog, što znači Krista koji se pokorava volji svoga nebeskog Oca, i čistog, a to znači odricanje od vlastite obitelji. Takve pojedince nalazimo najprije među već spominjanim pustinjacima na Istoku. Kad im je broj porastao, osjetili su potrebu da se udružuju. Tako udruženi pustinjaci zvali su se cenobiti, a obilježavaju razdoblje od 3. do 5. stoljeća. U petom stoljeću za cenobite sv. Bazilije piše prva pravila pa tako nastaju i prve redovničke - monaške zajednice. Na Zapadu je to učinio sv. Benedikt.

Redovi

Redovnici - koji žive po pravilu - regulares - je kolektivno ime za muške i ženske osobe koje su položile tri zavjeta: siromaštva, poslušnosti i čistoće, te žive zajedničkim životom. Redovito nose naziv po svom osnivaču, o kojem ovisi svrha, red i stil življenja. Na Istoku redovnici (monasi) žive i danas po pravilu sv. Bazilija iz 3. st. Na Zapadu se pak javlja niz novih redovničkih pokreta (redova, a javljaju se uvijek na raspadu jednog društvenog ili kulturnog sustava kao reakcija na postojeće stanje u samom redovništvu ili u društvu i kao traženje novih rešenja.Tako u 11. st. nastaju reformatorski pokreti unutar benediktinskog reda - kartuzijanci 1084, cisterciti 1098 kasnije još jednom reformirani kao trapisti 1663.
U XII. st. nastaje nekoliko redova na osnovu pravila sv. Avgustina i niz križarskih redova kojima je bio cilj oslobođenje Svete zemlje od Arapa: hospitalci - ivanovci, templari, teutonski vitezovi, koji su kasnije sumirani u više simbolični Malteški red.
U XIII. st. nastaje nekoliko tzv. prosjačkih redova (isprabniji im je naziv propovjednički, jer im je to bila prvotna namjena), koji se uključuju u život novoformiranih gradova u Evropi i tako tvore prekretnicu od pustinjačkog na društveni život redovnika - franjevci 1208, dominikanci 1215, karmeličani 1210, augustinski eremiti 1256.
U XVI. st. nastaju Isusovci (1540) i kapucini 1528., teatinci 1524, barnabiti 1530. U XVIII. st. nastaje nekoliko karitativno-prosvjetnih redova: pasionisti 1741, redemptoristi 1732, oratorijanci, lazaristi.
U IX. st. nastaju salezijanci, Verbiti...

Sve redovnike možemo uglavnom podijeliti u dvije skupine: monasi (eremite, pustinjaci), koji žive odvojeni jedni od drugih i od društva, i cenobiti (samostanci) koji žive zajedno i prisutni su u društvu. No granice između jednih i drugih teško je povući. Vanjski znak njihova prepoznavanja i razlikovanja jest redovnička odjeća.


Redovičke zajednice (muške i ženske) u Katoličkoj Crkvi nisu izraz sukoba mišljenja već naprotiv, oni su u Crkvi lepota u raznolikosti, kao što je lepota livade u šarenilu poljskoga cvijeća.

- O muškim Redovima i Družbama kod nas čitajte na: www.redovnici.hr
- O ženskim redovničkim zajednicama više saznajte na: redovnice.hr

Nema komentara:

Objavi komentar